Ana səhifə

Elegiarum et carminum libri tres (Tri knjige legija i lirskih pjesama)


Yüklə 11.09 Kb.
tarix22.06.2016
ölçüsü11.09 Kb.
Elegiarum et carminum libri tres (Tri knjige legija i lirskih pjesama), 1477, Venecija. Zbirka pjesama Jurja Šižgorića (oko 1445 – 1509?), ujedno najstarija hrvatska pjesnička inkunabula. Sastoji se od tri "knjige" s 62 pjesme (tri u prvoj knjizi, 36 u drugoj, 23 u trećoj), te četiri prozna teksta (autorovu posvetu sugrađaninu Petru Taveliću i — u sklopu prve knjige zbirke — poslanice Ambrozija Miketića, Marka Marulića, Tidea Acciarinija). Uvrštene su i četiri tuđe pjesme, opet u Šižgorićevu čast (autori: kolege-studenti Andreas Banda iz Verone i Hilarion iz Vicenze, tršćanski pjesnik Raffaele Zovenzoni, te Giliberto Grineo).

U Šižgorićevoj zbirci prevladava društvena poezija, humanističko poetsko dopisivanje. To znači, ponajprije, da većina pjesama ima definiranog adresata. Uz već spomenute (Miketić, Acciarini, Banda, Zovenzoni), naslovnici su frater Grandin Dubrovčanin, pravnik Jerolim iz Trogira, Frane Istranin, Petar Petraka iz Splita (inače i adresat pjesama Marulića i Božićevića Natalisa), Ivan Križan iz Zadra, Juraj i Šimun Divnić iz Šibenika; susrećemo i stanovitog biskupa Urbana, Pamfila Martinenga, padovanskog liječnika Azzonea Forestija, Girolama Contarinija i Antonija iz Padove, te Belgramona iz Kopra. Tu su zatim dva šibenska kneza: Marco Bollani i Paolo Rippa. Četiri su pjesme upućene profesorima i rektorima sveučilišta u Padovi, gdje je Šižgorić doktorirao 1471. (dva su sastavka u izravnoj vezi s obranom doktorata). Dvojica adresata ostaju neimenovana: jedan zaljubljen u izvjesnu Galu (2,22), drugi, kao nezahvalnik, meta satiričnog napada (3,7). U sedam pjesama apostrofira se "ti" koje nije Šižgorićev ljudski suvremenik; takvi su Ovidije, (umrli) Vergilije, pjesnikova lira, Kupidon, te Djevica Marija, Bog i Isus Krist. No upravni se govor javlja i u pjesmama bez adresata, bilo "iz uloge" mitskog lika (Narcis govori svoj epitaf u 2,8, Paris se obraća Veneri u 2,12, Hipolit izriče svoj zavjet u 2,16), bilo kao apostrofa Pirama i Tizbe (u epitafu, 2,4), kao pjesnikov dijalog s Muzom (1,3) ili, nakon deskriptivnog uvoda, žalostivi monolog Muze same (1,1 De Musae luctibus). Dosljedno u prvom licu govori Šižgorić i u glasovitim autobiografskim tužaljkama o smrti braće (2,5) i turskom napadu na Šibenik (2,29). Od takvog govora odstupaju samo pjesma o devet rimskih pjesnika (1,2) i o Amoru (2,20), te, uglavnom, ciklus od dvanaest pjesama (prema dvanaest kalendarskih mjeseci) De diebus festis, na kraju treće knjige (3,11–22) — mada se i ondje povremeno pojavljuje "ja", npr. u 3,12 Februarius, gdje autor među svetkovine uvrštava i dan svoga doktoriranja.

Šižgorić i prijatelji-humanisti najčešće pjevaju o samom svojem pjesništvu; osim u "stvarnosti", svi oni žive i u paralelnom svijetu Apolona, Muza, Harita i Nimfi, Kastalskog izvora i Parnasa, Ovidija, Vergilija, Tibula i Propercija. S ovim su svijetom u sukobu studij prava — zahtjevan, ali prozaičan — potom ljubav, koja potiče na pjevanje, ali za koju pjesma ne može donijeti utjehu (mada sam Šižgorić, u "stvarnom životu" svećenik, nigdje ne nastupa kao zaljubljena osoba; ljube uvijek drugi) — te, napokon, ozbiljne životne nesreće (smrt braće, domovina u opasnosti, bolest i imovinske poteškoće). Šižgorićeve su tužaljke češće izraz bola — propuštenog kroz "filter" rimskih klasika — negoli refleksija o njemu ili osobna ispovijest. Većom deskriptivnošću ističe se 2,29, Elegia de Sibenicensis agri uastatione (Elegija o pustošenju šibenskog polja, vjerojatno iz 1468): nakon uvoda o nizu osobnih nesreća (koje nadmašuju i Tibulove i Ovidijeve) slijedi detaljan opis turskoga upada — s motivima koji će u kasnijoj hrvatskoj književnosti postati stereotipni — i otpora Šibenčana, završavajući opet osobnim iskazom bola, ali i borbenim pokličem: autor zamjenjuje pjesništvo mačem, pravnu znanost štitom.

Većina je pjesama zbirke u elegijskom distihu; 11 ih je u sapfičkoj strofi, koja je za Šižgorića metar radosti i slavlja — elegi su, tome suprotno, stihovi žalosti — a tri su sastava u hendekasilabu. Sam autor upozorava da zbirka nije organizirana kronološki, već "kako mu se učinilo zgodnim"; čini se da je pritom ključna bila raznolikost. Uočavamo i nekoliko tematskih skupina, a treća knjiga počinje pjesmama na koje su odgovarali pošiljatelji proznih poslanica iz prve knjige, zatvarajući tako, na neki način, krug. Omiljeno je Šižgorićevo stilsko sredstvo ponavljanje, a inzistiranje na mitološkim perifrazama i metonimijama — koje moderni čitaoci doživljavaju kao nešto "teško" i tuđe — u znatnoj je mjeri ublaženo u standardnom prijevodu Nikole Šopa.


Literatura

M. Šrepel, Humanist Šižgorić, Rad JAZU, 138, Zagreb, 1899;

F. Lo Parco, Tideo Acciarini umanista marchigiano del secolo XV : il suo insegnamento in Dalmazia e le sue attinenze con gli umanisti dalmati M. Marulo, G. Sisgoreo, E. L. Cervino con più altri dati nuovi, biografici e critici, "Rendiconti dell’Istituto Marchigiano di scienze, lettere ed arti", 4 (1928);

V. Gortan, Autobiografski podaci u poeziji Jurja Šižgorića, "Živa antika", 1–2, 10 (1960);

A. Šupuk, Šibenčanin Juraj Šižgorić, Šibenik, 1963;

O. Perić, Nekoliko Šižgorićevih neobjavljenih stihova, "Latina et Graeca", 26, 15(1985), str. 123-125;

F. Coppola, Kršćanski motivi u poeziji Jurja Šižgorića, "Mogućnosti", 1–2, 38(1991), s. 87–91 (također i u: Dani hvarskog kazališta 17: Hrvatski humanizam. Dubrovnik i dalmatinske komune, Split: Književni krug, 1991, s. 114–119);

D. Šimundža, Klasična obilježja i osobni tonalitet Šižgorićeve elegije, "Mogućnosti", 1–2, 38(1991), s. 92–101 (također i u: Dani hvarskog kazališta 17: Hrvatski humanizam. Dubrovnik i dalmatinske komune, Split: Književni krug, 1991, s. 120–132);

M. Tomasović, Marulić i Šižgorić, "Mogućnosti", 1–2, 38(1991), s. 82–86 (također i u: Dani hvarskog kazališta 17: Hrvatski humanizam. Dubrovnik i dalmatinske komune, Split: Književni krug, 1991, s. 107–113);

K. Čvrljak, Tršćanski humanist Raffaele Zovenzoni (1434-1485?) u Istri i Dalmaciji : s posebnim osvrtom na Kopar i Šibenik te Jurja Šižgorića, "Mogućnosti", 11–12, 39(1992), s. 890–915;



D. Novaković, Nepoznata verzija Šižgorićeve elegije o smrti dvojice braće, Hrvatska književna baština, knj. 1, Zagreb, 2002, s. 253–266.

Neven Jovanović


Verilənlər bazası müəlliflik hüququ ilə müdafiə olunur ©kagiz.org 2016
rəhbərliyinə müraciət